Monakov rokenrol – najbolja svirka je u Kneževini
Njihova njiva je mala, ali je vrlo plodna. Njihova država je u Francuskoj, ali je njihov fudbal u latino stilu. Njihov uspeh nije ostvaren kada su uložili vrtoglave cifre, već onda kada su to najmanje očekivali. I njihova lopta je okrugla, ali se kotrlja potpuno drugačije od onih širom Evrope. Njihova boljka je mladost. Njihova najveća snaga je mladost. Njihov knez je Albert II, ali glavnu reč u Kneževini vodi krdo na čelu sa Tigrom. Da, tačan odgovor jeste najlepša fudbalska priča ove sezone – tačan odgovor je Monako.

Šta je tu toliko lepo i vredno hvalospeva? Jednostavno je, fudbal koji deluje na čula gledalaca kao omiljena pesma u izlasku. Bez najave, bez uvodnog tuša ili taktova koji je nagoveštavaju, bez solo deonice na gitari ili par udaraca u bubanj. Hit koji pravo niotkuda, kao kontrast prethodnoj numeri, počinje refrenom. I to gromoglasnim, uz vrisak mase. Kada Monako igra, negde u glavama odzvanja upravo taj refren. Nije u pitanju balada, na stadionu Luj II pušta se samo vrhunski rokenrol.
Oni te kupe lako, za svega nekoliko dodavanja. Posle jednog poluvremena imaju te u šaci i osuđen si da nastaviš da navijaš za njih, hteo ti to ili ne. Dok gledaš kako lopta za svega tridesetak sekundi promeni desetak nogu, pomeri se sa jednog kraja igrališta na drugi i akcija se završi šutem, pitaš se da li je to što si video samo sindrom jednog slučajnog napada, a onda se to opet desi u sledećem, i opet u onom tamo, i opet, i opet... To je njihova moć, njihovo znanje. Brzina, hitrina, mladost u koju je ubrizgana injekcija iskustva, posed koji traje onoliko vremena koliko ti je potrebno da najbržim putem stigneš do protivničkog gola – to su sastojci Monaka, to su sastojci onoga što će postati moderni fudbal.
Gledajući bekove kako se ponavljaju u nedogled, vezne igrače kako pletu nevidljivu mrežu, a napadače kako izbacuju svu čaroliju koju imaju na teren, sve sada, sve istog trenutka, bez štekanja i rezervisanosti, uhvatite sebe kako ponovo verujete u fudbal. Ponovo vam je pred očima nešto sjajno, kao istanbulska noć iz 2005, kao Inijestin gol u 116. minutu finala u Južnoj Africi, kao Ronaldinjova simultanka u.. ma gde god da je igrao. Ti mladi igrači donose nešto novo. Neku novu snagu, neko novo znanje, a opet sećaju na neka srećnija fudbalska vremena, kada prva tema nakon Mbapeovog gola ne bi bila njegova cena.
Draž ovog Monaka se krije u tome što, pored sve atraktivnosti i lakoće kojom stižu do šansi i golova, skoro svaki od igrača poseduje neku sličnost sa fubalerima koji su nam bili uzori dok su nam jakne glumile stative. U Fabinju vidimo Vijerin korak, u Mendiju Riseovu prodornost (ili sam to samo ja?), u Mbapeu lucidnost Tijerija Anrija, i tako se kroz celu ekipu provlači ta struna koja vezuje ono što je u fudbalu vredelo i ono što će on pokušati da bude ubuduće. Potencijal imaju, i više od toga. Igrači koji poseduju samo potencijal bez onog nečega bi u najvećim utakmicama zakazali pod pritiskom, da ne pričam koliko bi samo povratak protiv Sitija bio nemoguća misija.
U svetu fudbala koji polako gubi boju, koji postaje ili crn ili beo, bez treće opcije, pruža nam se prilika da opet, kao deca, blenemo u dugu. Monakov spektar boja je fascinantan, u taj crveno-beli dres utkana je najšarenija napadačka potentnost ofanzivnih linija kakve su predvodili velikani poput Ronalda (onog pravog, bucmastog), Trezegea ili Batistute. I kada Bernardo Silva ili Lemar uz aut liniju naprave čarlamu koja zbuni i kamere na stadionu, a kamoli nesrećnika iz suparničkog tabora, tada znaš da si na pravom mestu, da si kupio karte za pravu izložbu. Neće vam oni prodati maglu, oni to ne umeju. U njihovim napadima se i dalje vidi ta iskra dečačkog fudbala, pogled koji kaže daćemo gol više, pre nego što se toliko smrkne da ne vidimo loptu, pa da moramo kući jer se ujutru ide u školu. Takav pogled imaju samo oni koji se i dalje igraju fudbala.
A sklopljeni su na fantastičan način, nemojte da mislite da je sve puka slučajnost. Nije slučajno ni što titula, ordenje i ostale zahvalnice nisu otišle u Kneževinu onda kada su čelnici kluba to priželjkivali i očekivali, želeći da uspeh kupe novcem, za jedno leto, i postanu još jedna od priča koja vas tera da sudarite obrve. Taj Monako nije imao ništa zajedničko sa ovim današnjim, a desilo se pre svega nekoliko sezona. Ni taj Falkao koji je igrao i za one i za ove nije isti Falkao. Falkao se priklonio sistemu i napokon liči na ono što je Rus želeo da kupi. Skup prepotentnih i nadobudnih koji je želeo sve i odmah, zamenjen je odeljenjem odlikaša koji mogu sve i, kao što smo se uverili, mogu to odmah.
Kada je projekat polako počinjao da tone u zaborav i bio odložen u fasciklu koja se neće opet otvoriti niti će se njeno ime spominjati radi uroka, pojavila se druga, genijalna ideja. Kupovina mladih igrača, neafirmisanih, nebrušenih dijamanata, kao i forsiranje igrača iz sopstvenog omladinskog pogona uz dodatak iskusnih igrača na mestima gde je to nužno kako bi u ekipi postojao balans ispostavili su se kao pogodak pravo u centar. Da stvar bude još slađa, gazda Ribolovljev na svoje nosioce igre nije potrošio ni približno koliko je očekivao da će potrošiti na titulu u vreme kada je došao u klub. Tako je Fabinjo došao za „tričavih“ pet miliona (iako je to zapravo pobeda za zelenim stolom, gde je FIFA nasamarena, a Fabinjo preko ugovora sa trećom stranom dolazi u Monako za obeštećenje od cirkuskih deset centi, te situacija deluje još smešnije), a na leto će za njega zaraditi ko zna koju od vrtoglavih cifara koje se spominju.
Iks faktor u celoj priči je Leonardo Žardim. Portugalski stručnjak je onaj lik koji se pojavi u sred filma i od melodrame napravi akcioni triler. Maraton koji Bakajoko istrči na terenu i dvadeseti centaršut Sidibea na utakmici su plod skice koju je Žardim iscrtao u svojoj glavi mnogo ranije. On te natera da ne misliš, to oduzima vreme. Natera te da vidiš sekundu i da je iskoristiš, da napuniš prostor koji ni ne zna da si mu potreban. I sve to tako lako, sve tako jednostavno, kao da je fudbal i dalje samo igra. Imaju oni i svoje nedostatke, ali ko će se time zamarati, ovo je ipak najlepša priča sezone, nećemo je kvariti. Mogu štoperi da budu spori koliko god žele, da prime golova koliko bi neki veliki klub primio u pet utakmica, njihova fudbalska filozofija će sve to nadoknaditi.
I ko zna gde će ovi fudbaleri biti sledeće godine, zaslužili su mnogo, a u godinama koje dolaze podariće nam još više, držite me za reč pa me osudite ako ne budem u pravu. Gotovo je sigurno da ova ekipa neće ostati na okupu, bilo bi i apsurdno, najveća scena je spremna za njih da na njoj budu glavni akteri, a ne samo najlepše obučeni gosti. Neki zao čovek će reći da igraju kako bi se prodali, ali posmatrajući ih kako se igraju moramo da verujemo u suprotno. Ako još uvek ima poezije u fudbalu, možda uspeju da ovu sezonu okite u Francuskoj, a ko voli da veruje (kao ja recimo), možda i u Evropi zamrse konce velikanima. Odigraće je do kraja, na način na koji najbolje znaju i na koji nam se najviše dopada, a onda šta bude... Zato, ne propuštajmo priliku, gledajmo u nebo dok ga i dalje preseca duga, ko zna kada će opet ovako snažno sijati..
Autor: Marko Jović